Ćale inspiracija, Intervju 1

Miloš Tomić: Ceo grad je moj filmski studio

Fotografije: Milena Arsenić

Autentično o haosu, neizdržu, ljubavi i zanosu, opsesiji i realnosti, greškama, lepoti malih stvari. U isto vreme dete i odrasli, nesiguran i siguran, u dilemi, pa zapravo sa rešenjem, umetnik i praktičar. Možda najbolja rečenica koja opisuje moj susret sa Milošem, za čaj-meru poznanstva, koliko smo proveli zajedno, jeste „Pitam se, pitam gde je kraj kosmosa.” (Tu rečenicu je zapisao na malenom šahtu u Prizrenskoj ulici i postavio zajedno sa „Jao, jao devojke” i „Opusti se i mucaj”).

Kao i sa projekcije njegovih filmova otišla sam kući nasmejana sa doživljajem da će sve biti u redu, da je život divna prilika. Na mene njegov rad ostavlja dubok dojam kao letnji pljusak, muzika Jana Tirsena, vožnja biciklom na volanu, Šagalove slike, babski parfemi, prve jagode, skijanje, more, ustajanje u zoru, šume, prekid rutine.

Sagovornik o kom pišem je Miloš Tomić, beogradski vizuelni umetnik, filmski reditelj, kolažista, sakupljač marginalnih dragocenosti. Rođen je 1976. godine u Beogradu. Publici je poznat kao predstavnik na Bijenalu u Veneciji 2013. i po radovima kao što su: „Kese”,Muzikalni dnevnici“, „Rođački šamar“, „Muzičke traume” i dr. Pokretač i saradnik raznih zanimljivih družina i akcija: grupa „Klipani u pudingu”, „Pesničenje”, radijska emisija „Ritam lepog srca”. Povremeno vodi radionice za decu i roditelje. Stanuje sa ženom Marijom i sinom Drenom u Beogradu. Susreli smo se krajem oktobra 2019. u Botaničkoj bašti, po njegovoj želji.

Iz privatne arhive M. Tomića

Moj prvi susret sa tvojim radom je bilo prikazivanje filma „Rođački šamar” na Oktobarskom salonu, koji se bavio porodičnim odnosima i bliskošću. Doživela sam radost prepoznavanja na nivou teme, emocija i dugo sam posle sa prijateljima pričala o tom filmu. Naveo me je na razmišljanje o mojoj porodici, pa šire o ovdašnjoj porodici i pitanju šta ja to dobijam, a šta mi je previše.

Kako ti doživljavaš ovdašnju porodicu koja je najčešće dosta povezana? 

Najkraće, ideja filma bila je da bliskost u familiji. koja je nekad postojala, probam da oživim. U doba mog detinjstva, mi, nemirna deca, uglavnom moje sestre od strice i ja, batine smo dobijali, zarađivali ih lako. Ko je bio u prilici – pri ruci bezobraznom (suviše nestašnom) detetu, delio je ćušku ili „lem“ po dupetu. Naravno, bilo je i puno jurnjave, cerekanja, prskanja vodom, pentranja, krađe tuđih voćki, jedenja sendviča u trku, dirkanja sa rođakama, igranja doktora. Po meni je to normalno avanturističko detinjstvo. Vremenom se ta bliskost izgubila, susreti su postali formalniji. Manje jurnjave po dvorištu, više sedenja za stolom. Ručkovi i slave. Tri poljupca u obraz ili u vazduh pored obraza. Kad si tinejdžer, imaš zanimljivija i pametnija posla. A kad sam i sam postao otac, a po ličnom osećaju, još uvek nezreo, zelen čovek, premotavao sam malo filmove iz svog detinjstva. Ne filmove koje sam tada gledao, već sećanja na meni bliske rodjake i došao na „genijalnu“ ideju da ih posetim, sve rođake, pošamaram se sa svakim od njih i tako oživim bliskost koju smo nekada imali! Bilo je fenomenalno, za njih malo čudno, ali lepo i smešno. Prvo sam napravio samo trejler (film u malom) samo šamari i osetio da sam tu začeprkao neku dobru i zeznutu temu. Kome god da sam ispričao, svako je rekao: „Da! Baš me zanima!” ili „Imam i ja to.”. Osećao sam da to treba da bude ozbiljniji film, koji hrabrije nego ove moje ranije šarade čeprka te odnose, ali nažalost nisam imao dovoljno hrabrosti za to.

Postoji i verzija od pola sata koja se malo ublažila, tema se malo ublažila u temu koja je kulturnija. Šamar je tu više začin „C“. Rođaci mi pomažu da snimim svoj prvi „pravi“ film. Daju ideje, savete, ponekad glume, a ja im dajem razne lude zadatke: da sviraju električnu gitaru, odglume svoju smrt. Doživljavam taj film kao svoju najbolju ideju za koju nisam imao hrabrosti i discipline da je izvedem do kraja. Nadam se da ću jednom uspeti. Mada, nekoliko rođaka je u međuvremenu umrlo… Ne znam šta više čekam. Iako, ujak, sa kojim sam se najozbiljnije pošamarao (na snimku pucaju šamari i zveče kristalne pepeljare na policama), mi je rekao da ako film javno pustim, stvarno će me prebiti i naljutiti se na mene. Meni to govori da oni i dalje ne doživljavaju ozbiljno to što radim. Ja sam lepo rekao da snimam film, oni su rekli „Važi.”, a kakvog ima smisla film ako ga nigde ne pustim?

„Ja se nekad šalim da je ta familija, taj širi krug porodice, taj jedan i jedini milion dolara koji ja nikad neću dobiti a koji već imam, zato što bi oni svi za mene i dalje hteli da urade bilo šta ludo i blentavo kao što su uradili u tom filmu, što bi bilo jako skupo i teško uraditi za film drugačije, a naravno da ima mnogo veću težinu kada je to porodica.”.

Rođaki šamar” je sniman pre 7 godina, da li je film stvorio neku promenu u porodičnim odnosima?

U tom trenutku da, ali se posle polako sve vratilo na staro. Mada, verovatno ostaje kao lepa porodična priča, šala na slavama i nadam se da bi jedan telefonski poziv mogao lako da pokrene nova druženja (šamaranja) i novi film. Ponekad se šalim da je moja familija, širi krug porodice, jedan i JEDINI milion dolara koji ću ikada dobiti za film. Tj. sve ono što bi svi oni za mene i dalje hteli da urade. Bilo šta ludo i blentavo kao što su uradili u tom filmu, što bi bilo jako skupo organizovati za snimanje sa glumcima ili nepoznatim ljudima. Naravno da sve ima mnogo veću težinu kada je to porodica. Za vreme dok smo snimali, imao sam dvostruki razlog da se sa njima viđam, družimo se, ali i nešto pravimo zajedno. Inače, za čisto, „prosto“ druženje, nažalost, ne nalazim lako vreme, dani mi prolaze samleveno i brzo. Ispresecani neočekivanim, praktičnim akcijama i troškovima. I uvek mi ostane toliko toga da uradim, a uspem samo delić.

Da li imaš neki način da usporiš vreme?

Lupkam. Hteo sam da kažem sviram, ali više je lupkanje, lična muzikoterapija. Meditiram ponekad. Pobegnem u prirodu sa porodicom. Puno mi znači i to što sam počeo da vodim neku vrstu lovačkog video dnevnika od kada ponovo imam bistri telefon i na njemu kameru. Sa motoom: „Ceo grad je moj filmski studio!“. Pokušavam da ulovim usputne prizore koji mi zasmrde na film. Zaustavim se i zabeležim prizor iz svakodnevnog života-poetičan, komičan, erotičan… spektakl u malom.

Kako deca reaguju na to što radiš? 

Ponekad se smeju. A kad mislim da će im biti smešno, deca na projekciji gledaju u svoje telefone (Smeh). Ne znam da li su to filmovi za decu. Nadam se da su na neki zaigran način zabavni. Voleo bih da mogu da iscedim nešto još iskrenije, emotivnije i kretenskije iz sebe. Ja tim filmovima, verovatno nepotrebno, isterujem visoki sjaj. Deljem ih dok ne budu dobri- bolji- najbolji i naravno, često preteram i pokvarim ih. Probijem sve rokove i potrošim sav budžet i svoj novac. Da se vratim na tvoje pitanje, moje dete nije srećno ako potrošim na film novac za letovanje.

Dren se pojavljuje u velikom broju filmova, samim tim vidljiv je u javnom prostoru. Kako ti doživjavaš to izlaganje?

Sećam se kad smo još davno, u vreme Bijenala, sedeli za doručkom. Na stolu je bio otvoren „Nin“ sa intervjuom sa mnom i u članku je bila velika fotografija, frejm iz filma sa nas dvojicom. Ja sam se pravio blesav, pa sam rekao: „Šta ćeš ti u novinama?”, a Dren je reagovao: „Neeee, videli su me, svi su me videli, ne želim JOŠ da budem otkriven!”. To je rekao kad je imao možda 4 do 5 godina. Sad ima 10, mnogo je svesniji svega. Ne mogu više tako lako da ga eksploatišem. Poslednji film smo snimali kao igrani, a prestali smo sa svakodnevnim snimanjima već 3, 4 godine unazad. Sada ga (skoro) uvek pitam za dozvolu da ga snimim, iako ponekad stvarno ne mogu da odolim jer znam da bih uništio taj trenutak ako pitam za dozvolu. Poslednji film „Dok sam bio u stomaku, napipao sam rukom svoju pišu i tako shvatio da sam Dečak!“ je o našem odnosu, njegovom odrastanju i jednom, ponekad očajnom, ocu. Ocu koji se ponekad oseća očajno i koji je, a da to i ne zna, ponekad očajno loš otac. Dren je tu pristao da glumi samo zato što u filmu stvarno može da igra igrice više nego obično. Gledao je film na premijeri, onda još jednom sam kući i rekao je: “Tata, izvini što sam te toliko ignorisao, voleo bih da provodimo više vremena zajedno”. Dirnulo me to, ali nisam mogao da se u sebi i ne nasmejem: koliko sam kvaran i koliko je film moćno manipulantsko sredstvo!

Sa „Muzikalnim dnevnicima” je bilo drugačije, ali takođe čudno u ovom smislu: Iz mog detinjstva, ja sam slušao porodične priče, imam pedesetak fotografija i svoja mutna i bistra sećanja. Ali ovi filmovi, „Muzikalni dnevnici“, su puni konkretnih, jasno vidljivih mesta, situacija, pokreta i zvukova, toliko liče na život da mislim da jednom lako mogu da postanu Drenovo sećanje na to vreme. A vrlo su brižljivo montirani, u tom smislu su fikcija, maltene izmišljotina iako barataju komadićima stvarnosti.

Vodiš radionice za decu i roditelje. Kako to izgleda?

To je, kobajagi roditeljstvo. Tu, u tih sat vremena, gde god da povedem decu, idemo! Lude stvari, sve ono što roditelji ne smeju da budu. Održavaju se najčešće u Kulturnom Centru Beograd, nekada za decu, nekada za roditelje i decu zajedno ili samo za tinejdžere. Dolaze deca raznih uzrasta. Kada god kane neka lova iz ministarstva ili ko to već plaća, onda me Ana Nedeljković, moja drugarica, pozove. Kaže: „ Hoćemo ponovo nešto, sad da bude malo drugačije?”. Onda ja nešto promenim ili dosmislim. Meni je to stvarno lekovito. I nekad bude, kako da kažem, delirično, skoro katarzično. Kombinacija jurcanja, crtanja, glumljenja, ispuštanja zvukova, grupnog sviranje po klaviru. Na primer, par puta se pokazalo kao odlična umirujuća vežba za kraj, vežba u kojoj papir postaje rendgen: roditelji npr. leže po podu, a deca, gde god da stave papir, odjednom „vide“ šta je ispod i crtaju to što je unutra, u telu ispod kože. Nažvrljane koske, govanca u crevima, genitalije, svašta, šta oni znaju i šta zamišljaju.

Toliko je lakše drugome biti roditelj. Ja odavno pričam i pokušavam da među drugarima zaživi ova praksa: jednom nedeljno na dva sata ja uzmem nečije drugo dete, kome sam nov i zabavan, meni je on zabavan, slušao bi me sve, naučimo jedno od drugog svašta, idemo, istražujemo. Kao zamena roditelja. Pa tako i moj sin provede posle podne sa mojim drugarom ili drugaricom. Mislim da bi to bilo osvežavajuće i korisno za sve. Ali niko me ne sluša (Smeh).

Kako si ti zvao svoje roditelje? Kako ih zoveš sad?

O tome  sam počeo da razmišljam tek kada je moja mama uvežbala Drena da je zove „bajka“. Ne baka, nego bajka. A i kad je Dren svojim krupnim glasom, kakav ima od kada je bio beba, mene počeo da zove „Miiiiloše!“, a ne tata, kao da smo mi drugari. I onda, razmišljao sam, šta ta imena, ti činovi, znače? Kako bi ko trebalo koga da zove? Ja sam svoje roditelje uvek zvao mama i tata, i kada sam dobijao batine od tate, nije mi zbog toga postajao otac.

Kako tvoje dete tebe zove i kako se osećaš povodom toga?

Tata, ponekad Miloše, ili „Tata, opet te tvoje glupe fore“(Smeh). Kao i svi roditelji, ja sam pogrešio puno stvari u vaspitanju, čini mi se. Jedna od njih bila je da dolazak deteta uzmem kao alibi za svoje podetinjavanje. Tj. da mi dete bude izgovor da probam sa njim razne, pomalo zabranjene stvari kojih sam se uželeo. Uđemo u prodavnicu na primer: Dren bih odmah nekako nanjušio zabranjenu prostoriju, recimo gde je sef i odjurio tamo. Umesto da ga odmah zaustavim, ja bih ga pustio malo da ode, da bih i ja to video dok ga izvlačim i odande vraćam. I tako, puno situacija, nije sve to bilo namerno, ali kad premotavam film unazad vidim posađene probleme. On kao dete ima doživljaj: „Ceo svet je moj!“. Pa i ja ponekad, ali nije moj. Nije moj nego je naš. Lako se pređe i granica ko je roditelj, ko dete, a mi ipak nismo drugari. Naročito dok smo snimali te filmove, Dren i ja. Oni, ti filmovi, ne bi bili zanimljivi ako bi sve bilo po pravilima lepog i smernog ponašanja, onda ne bi imalo šta da se snima, da tako kažem. Kada sam pre godinu dana pošao na psihoterapiju, prvo smo pregledali te snimke i oni su ispali školski primer te zamene uloga roditelja i deteta.

Sada, kada posmatraš iz ove perspektive, šta je za tebe razlika između deteta i odraslog?

Dete odraslom služi kao neka vrsta korektora. Razne stvari koje smo Marija i ja propustili da naučimo, neku vrstu koncentracije, reda, planiranja, sada moramo. Inače nam preti totalno uništenje! Ništa ne stižemo inače, ako dobro ne isplaniramo i ako ne vidimo šire. Roditelj vidi širu sliku, šta je iza onog zida, recimo, i ne bi trebalo da popusti svakoj zavodljivosti u koju dete može da ga povuče.

Mislim, ja bih možda ovo promenio da sam ponovo mladi tata: Ne bih učinio toliko sabijeno i „zanimljivo“ vreme koje smo provodili zajedno. Onda je sve ostalo prerazvučeno, onda je škola dosadna. U smislu, ponekad moraš nešto da čekaš i dosađuješ se, ponekad se ne dešava ništa posebno zanimljivo i to je isto okej. Iako, u sebi ja to baš ne mogu da prihvatim. Ipak, sad znam da nije trebalo da pravim sve te skraćenice, mi smo recimo radili sledeće: sedamo na bajs, u park na trampolinu, onda fijuuu, peščana dina, posle bioskop. Sad ovo deluje da sam ja bio magični tata, nije to, nego smo imali puno zanimljivih akcija jednu za drugom. A onda, odjednom počne obdanište, pa naročito škola i odjednom, ostatak sveta nije takav. Čini mi se, sad bih pokušao da budem malo realniji tata.

Iz privatne arhive M.T.

Kako delite roditeljstvo?

Sa moje tačke gledišta delimo ga baš puno. Sećam se puno noćnih ustajanja i uspavljivanja, puno vožnji biciklom. Ja bih danas zakasnio i više da nisam došao biciklom. Imali smo puno bekstva van grada, lomatanja u prirodi. Mislim da smo dosta komplementarni. Marija ima više smisla za sistematske promene i organizaciju putovanja, na primer. Ume sugestivnije i smirenije da objasni Drenov loš gest ili osobinu. I sećam se njenih magičnih pozorišta senki pred spavanje na plafonu sa baterisjkom lampom. Ja sam malo više za svakodnevne akcije i više na terenu, nije mi teško da nešto donesem, razvezem, trknem i skoknem opet ako sam nešto zaboravio. I za „loše šale“ na koje se često jedini smejem. Ali, to nije uopšte tako podeljeno. Kad jedan sasvim izgubi takt i strpljenje, ovaj drugi uskoči i spašava. U nečemu se valjda, na bolje, menjamo oboje. Ponekad se svadjamo oko gluposti ili suštinskih, teško promenjiljivih osobina, ali volimo se puno i dešava se da završimo svađu smehom i, u idelanom slučaju, ako se steknu i svi ostali uslovi, seksom (Smeh).

Možeš li se setiti omiljene igre, igračke ili knjige?

„Stanko Čarapanko” i „Ježeva kućica”. Njih sam znao napamet. A oko igre ima priča: prve četiri godine sam sa roditeljima živeo na poslednjem spratu jedne zgrade u Kapetan Mišinoj ulici gde smo imali veliku terasu i ja sam tu često boravio, pa i gađao ljude igračkama. Dešavalo se da neko pozvoni na vrata, ljut sa polupolomljenom igračkom. Moji bi roditelji otvorili, ponekad se upoznali sa ljutim prolaznikom, ja bih dobio igračku nazad i tako. Čini mi se kao da su svi tada imali mnogo više vremena i strpljenja. A Drenova omiljena igračka su obične drvene kocke, najjednostavnije, od kojih se pravi sve i svašta. I kugle koje se spajaju magnetima, šipkama. Ima jedna knjiga koju smo čitali par večeri uzastopno i pretvorilo se u nešto čarobno, jako smešna „Moj deka je beštija”. Novija je knjiga i baš je dobra. Čitali smo i „Hari Potera”. A prva knjiga koju je Dren, baš ovih dana, sam progutao je „Demon školske biblioteke“.

Šta je najveći izazov roditeljstva?

Bilo je teških trenutaka, ponekad hoćeš da se ubiješ od očajanja, ne znaš šta više i drugačije da uradiš. Izazov situacije je, da tako kažem, što ne možeš da ustaneš i odeš sa te projekcije. Teoretski možeš, imam par poznanika koji žive opet „momački život“ – imaju dete u nekoj drugoj zemlji, ali ja to, mislim bar, ne bih mogao. Teško je, ponekad ne znaš šta da promeniš, a sa nekoliko strana, roditelji govore kako sve drugačije treba da se radi, kako nismo dobri roditelji, zašto ne radimo ovo ili ono… sa svih strana neki saveti, a mi pokušavamo da koristimo zdrav razum, pouke iz priča prijatelja – roditelja i „cake“ iz knjiga koje nam deluju efikasne. Marija i ja smo maštoviti ljudi. Iz raznih situacija smo ni iz čega svašta izvrteli, a sa druge strane, držim te radionice za decu i tu se svašta dobro pokrene, proba i ne desi. A onda, kod kuće u roditeljstvu, ponekad, oko jedne obične glupe svakodnevne stvari, jutarnje higijene na primer, sve se zakoči i sve što znam odjednom ne vredi ništa i ne možeš da „uzletiš“ bez svađe lako dalje u dan. A ne možeš prosto da odeš. Bilo je takvih perioda, ali sad je bolje, čini mi se. Moraš da radiš na tome, ne prođe samo od sebe.

Da se vratimo poslu i radu šta je to što je tebi najvažnije?

Meni se čini, to što sam tvrdoglavo radio dalje, sve vreme. Pored tog egomanijačkog, „ja pa ja“ kosmosa, imam potrebu da, kako god mogu, beležim i „spašavam“ dragocene, a odbačene, neprimećene stvari, priče, ljude, predmete, situacije, fenomene. Kad pogledaš: od dnevnika kamičaka kojih su nas žuljali, preko priča „Marginalaca“, atlasa đubreta. Do svakodnevnih ulovljenih dokumentarnih situacija iz „Ceo grad je moj filmski studio“ ciklusa koje u zadnje vreme projektujem na Instagramu. Sve su te kolekcije neka briga i pažnja za meni neobične, lepe „stvari“ koje prođu neprimećene. To je meni važno. A možda bih mogao da iskoristim svoje veštine da napravim nešto što će biti korisnije. Ali ne radim to.

Sad kad pominješ trenutak u kom živimo i aktuelno stanje planete. Imaš li ideju kako biti osvešćen roditelj i kako dati detetu vrednosni okvir?

Na primer, ima jedno veliko dvorište između zgrada gde ja šetam ujutru kuče. Lepo je, veliko, zaraslo u korov i puno đubreta, naravno. Malo po malo, ja sam posle bacanja štapa psu i jutarnje gimnastike to očistio. Uz minimalni napor, sredio sam i drugo dvorište, ispred. Kako da kažem, da, idem ponekad na proteste, ali ponekad ne vidim šta bih bolje mogao, od tog malog i konkretnog što mogu sam da izvedem od početka do kraja. Te mikro promene. Iako nisam reciklirao ili uništio to đubre, samo sam ga skupio na gomilu i bacio u kantu, meni i kome god da tu dođe, sad je u tom dvorištu lepše i bolje. I razmišljao sam, ustvari maštao sam, da će to neko od stanara primetiti i da će neka komšinica reći “Dobro jutro, šta ćemo ovog jutra: palačinke ili prženice?”. To se naravno, nije desilo. Ovo je nedovoljan primer, ali ipak, ako bi svako izdvojio delić svog vremena i truda da uradi nešto što nije korisno samo za njega, efekat bi bio OGROMAN! I ponekad mi se učini da je većina toga što Dren, moj sin uči u školi, toliko nepotrebno i nesuštinski u odnosu na to što mu možda jedino treba – da razume trenutak u kom živi i kako da se snađe i nešto popravi, uspori uništenje, što manje đubri, troši, rasipa.

Kako se sa Drenom dogovarate oko upotrebe pametnih uređaja?

Vodimo zvezdane ratove oko tableta i igrica. Ali čak i on sam nađe vrlo korisne i likovno – uzbudljive igrice na netu. Mešanje materijala i hemijskih elemenata, predstavljeno uzbudljivim abstraktnim animacijama, na primer. Naravno, igra i pucačke igrice, gleda i smešne jutjubere koji igraju igrice. Igrice su mu nagrada za trud oko škole, kućnih poslova. A nekad i igramo zajedno. Ima igara koje su povezane sa novim rečima iz engleskog jezika. Često zamišljam školske lekcije prepevane u pesmama raznih žanrova ili neprimetno učitane u igrice. Svi đaci bi tada SVE znali! Ne znam zašto to ne naprave?

Trenutno je u toku izložba Marine Abramović, šta misliš o vođenju dece na tu izložbu?

Bio sam… pa dobro, možda… Radije bih decu vodio u prirodu, da gacaju po živom blatu ili jašu magarca, nose jaja, a da ih ne razbiju.

Kada ti ili neko tebi važan načini grešku, šta je neka tvoja poruka u toj situaciji?

Često zabrljam. Više slučajno uradim nešto dobro, bez obzira na trud. Teško mi je da prihvatim da je moje stanovište i „moja istina“, samo jedna od bar nekoliko mogućih, možda čak i jednako tačnih. Ali kad to shvatim, lakše mi je da priznam da možda nisam u pravu i lakše mi je da se malo pomerim, promenim. Kad napravim grešku, najbolje da se malo ućutim i razmislim uz neki kućni posao (pranje sudova, na primer).

Omiljeni porodični ritual?

Bekstvo iz grada u Deliblatsku peščaru. Mi je istražujemo malo po malo, i prošle smo jeseni konačno našli legendarna Zagajička brda. To je nama crveno slovo u kalendaru, čest praznik, naša slava – odlazak u prirodu. Na ulasku u Kovin ima i pekara sa neponovljivim kiflicama sa čokoladom!

Ima li nešto važno što nisam pitala, a spremao si se da kažeš?

Mogu da podelim svoje dileme: Pitam se šta je najvažnije… Čemu da posvetim vreme koje imam? Zašto ustvari i dalje tvrdoglavo guram te svoje filmove? Kako da zarađujem više novca od toga što najviše volim da radim, a da ne pravim puno kompromisa?

Ljubav, seks, nova znanja i veštine… šta ja tu još sve želim? Ako ne mogu da ispunim baš sve želje, šta mi je onda najvažnije da ispunim. Ukratko, za sve nemam više vremena, šta mi je važno?

U šta se ovih dana zaljubljuješ?

Mnogo mi je drago što sam iznova i ponovo oduševljen svojom ženom Marijom. Nekako mi je ona urnebesna, i seksi i lepa u isto vreme.

Za kraj koji je tvoj recept za fokusiranje i istrajavanje u bilo čemu?

Kombinacija unutrašnjeg motiva i discipline. Kad nešto stvarno želiš da uradiš ili je to za nekog koga stvarno voliš. A sa druge strane vrlo praktična i jednostavna metoda: svaki dan po malo.

To bi bilo to.

Miloš: Juhuuu.

Iz privatne arhive M.T.

Facebook komentari

Možda vam se dopadne

1 komentar

  • Avatar
    Lea kaže: September 6, 2022 at 11:32 am

    Covek prosto odise nekom umetnickom energijom koja se danas retko vidja. Vizionar

    Odgovori
  • Ostavi komentar