Keva inspiracija 5

Tamara Dragović, ona kojoj je stalo

Fotografije: Tamara Zidar

Novinar se informiše, istraži, zapamti, dođe, odradi intervju, napiše, objavi, ide dalje.
Prijatelj dođe, isproziva te kako si sredila gajbu, postaviti kojekakva škakljiva pitanja, nahvali te i nakudi, pita te o stvarima o kojima drugi ne znaju, popije ti čaj, pojede ručak, cmokne u obraz i kaže “vidimo se sledeće nedelje”.
Tako je bilo sa Sonjom i Tamarom.
Njih dve su drugarice. Ali ne one od vrtića, škole, prvih momaka i zapaljenih cigareta, već od roditeljstva. Upoznale su se kad su već bile keve i spojilo ih je njihovo interesovanje da sebe unaprede i postanu bolji roditelji.
Obe su moćne, snažne, inspirativne, interesantne i obe su promenile ili barem pridodale novu karijeru svojoj postojećoj od kako su postale keve. Ja sam nemo posmatrala, fotkala i uživala u Tamarinim saznanjima, metodama, volji i ljubavi koju ona zrači i nadam se da ćete i vi kroz ovaj intervju.


Do sada sam nekoliko puta davala intervju, ovo je prvi put da sam pozvana da ja uradim jedan. Zato što me je jedna Tamara (u daljem tekstu Taja) zamolila da uradim intervju sa drugom Tamarom i predstavim vam je onako kako je mi vidimo. Kada bih morala u jednoj rečenici da je predstavim rekla bih vam da je ona neko kome je stalo – da voli, da razume, da bude dobar roditelj i prijatelj, da podrži, Tamari je stalo i zato je ja volim.
Ona je jedna od onih žena koje poželite da upoznate, koja vas upeca sa jednom rečenicom i sa kojom možete pričati satima, čije fotografije gledate i radujete se jer na njima vidite ljubav, život, lepotu. Tamara je neko zbog koga ćete do kraja ovog teksta poželeti da odete i zagrlite svoje dete ili koga već imate pored sebe, eto tek tako. Zato je Tamariška.

A kako su to dve Tamare i jedna Sonja pričale, ručale i uživale jednog petka izvolite pročitati.

Tamarishka1-3

Tamaru sam upoznala pre skoro 3 godine. Do tada smo se znale sa Facebooka, ja nju po fotografijama, ona mene po pelenama koje je kupovala za svoje ćerke. Pre 3 godine bile smo zajedno na jednoj radionici, ona je bila sa ćerkicom Sofijom koja je u tom trenutku imala 2 meseca i pričala o njihovom ritualu. Svako veče sa starijom ćerkom pred spavanje priča o tome šta joj je bio najsrećniji trenutak dana, šta najtužniji, kako se oseća. Sećam se da sam došla kući i umesto o radionici pričala upravo o Tamari, široko raširenih očiju misleći kako je to super kada te neko sa 3 godine pita kako se osećaš i šta ti je bio najsrećniji trenutak toga dana. Eto, tako sam ja upoznala i zapamtila Tamaru.

Kakva si mama mislila da ćeš biti?

Ja sam uvek volela da se igram i da maštam, mislim da me to krasi kao mamu i sposobnost što mogu da se setim sebe kao devojčice i onda uvek znam kako se moje devojčice osećaju i da učim od svojih ćerki svaki dan.

Kao mala jedva sam čekala da porastem i živim po svom. Zamišljala sam kako ću biti aktivna keva, da sve svoje sobom nosim uključujući i decu. Kao mala volela sam taj osećaj kućne topline, da budem ušuškana i to je nešto što sam želela da prenesem i na svoju porodicu. Želela sam da budem povezana sa svojim ćerkama, da se dobro poznajemo. To ne znači da očekujem da mi sve pričaju, nego da znamo kako se osećamo, šta nam prija, šta ne, čemu se nadamo, zbog čega patimo….

Tamarishka1-2

To kako danas naš život izgleda dosta se poklapa sa slikom koju sam imala kada sam bila mala, osim što danas naravno ima i situacija kada izgubim živce, kada sam nenaspavana i umorna.

Volela bih da mojim ćerkama budem podrška kakva je meni bio moj deda. Da ih podržavam prateći njihovu prirodu bez uplitanja i da ih slušam bez savetovanja (sem kad savet traže). Zvuči lako, ali nije ni malo.

Znam da voliš da plešeš na raznim radionicama, šta je to što voliš kod plesa?

Ja tu sve oslobodim, sve ono što ne znam da iskažem, tu najbolje sredim svoje probleme. Sklona sam racionalizaciji, a ples podleže nekom podsvesnom oslobađanju. Volim taj psihološki ples koji je vezan za slobodan pokret, 5 ritmova, ples senki, gde nema određenih koraka. Ples mi je mnogo pomogao u životu, dok sam prolazila kroz najteže trenutke rastanka, svako veče kada bih uspavala decu, plesala sam, izbacivala sve iz sebe. Tu mi je knjiga Gabrijel Ruts Ispleši svoje molitve (Sweet your prayers) mnogo pomogla.

Tamarishka1-4

Puno puta znam u čemu je problem i nekako očekujem da će mi samo zbog toga biti lakše, ali najčešće to se ne dogodi i tada mi plesanje pomaže, jer sama sa sobom osetim gde sam i šta hoću. Plešem i sa svojim devojkama skoro svako veče i skačemo po krevetu i to me neverovatno oslobađa. Spustili smo dušek na pod i sad nema brige, moramo se prilagoditi 🙂

Kao jedan od ventila modernog života ti imaš i livadu na koju ideš da se dereš?

Da, i ne znam šta bi radila bez nje. Mi smo baš Glasnićke i kod nas se u kući nikada ne priča tiho. Sada idem na radionicu ”Sve što ste oduvek želeli, ali niste znali kako” koju vodi moja inspiracija Marija Grujić Bepa i ona mi je dala zadatak koji kaže: Ja pričam tiše, vi slušate više. Time je htela da mi ukaže da previše emocionalno pričam i da treba da umirim svoj govor 🙂

Spomenula si razvod, a ja volim za sebe da kažem da sam dete srećno razvedenih roditelja, po meni razvod može biti najbolja lekcija ljubavi ako uspemo to da uradimo kako treba. Kakvo je to bilo iskustvo za sve vas i kako funkcioniše danas?

Ja volim da kažem da sam se rastala, taj izraz razvod nosi nešto ekstremno sa sobom, rastanak je nešto prirodno kad sa nekim ne ideš u istom smeru sličnim tempom. Ja sam shvatila da to kako smo mi funkcionisali nije dobar primer za moje devojke, shvatila sam da će one sutra na nama da kreiraju i biraju svoje veze. Kada ti nešto ne odgovara i kada nije kako treba imaš pravo da to promeniš, imaš pravo da na tome radiš, imaš pravo da kažeš: Ok ja to neću. Imaš pravo da pogrešiš, da to ispraviš, da uradiš drugačijei ja mislim da je to najbolja lekcija koju sam mogla da im dam, iako sam u početku mislila da deca treba da žive sa mamom i tatom. Ustvari, ja sam imala babu i dedu koji su bili 60 godina u braku, baba je bila toplina deda je bio snaga i podrška. Oni su se svako veče i jutro ljubili i meni je to bilo divno. Ta doza ljubavi i poštovanja je primer ljubavi koji se retko sreće. To jeste visoki standard, ali ja se u mom braku nisam dobro osećala, jer sam osetila da tu više ne mogu da opstanem, zapravo mi se nismo osećali dobro. Tada sam se setila sebe koja jedva čeka da poraste i živi po svom, to sam sebi kao devojčici bila dužna, isto tako sam odgovorna da svojoj deci dam dobar primer. Smatram da jedan odnos treba da traje dok ljudi u njemu mogu da rastu.

Tamarishka1-5

Kako to u realnom životu izgleda kad si rastavljen. Roditeljstvo je izazovno i sa 2 roditelja, kako izgleda posle rastanka?

Kada se neko rastane to ne znači da je samohrani roditelj, kod nas nije takva situacija. Oboje smo preuzeli odgovornost za devojke i meni je sada mnogo lakše. Možda mi nismo bili dobri partneri, ali to nema veze sa tim kakvi smo roditelji. Ja imam dva slobodna popodneva nedeljno, dok sam bila u braku to nije bilo zamislivo. Ima stvari koje su teže, ali generalno ja sam bolje, a kada sam ja bolje meni ništa nije teško. Kada sam dobro, ja sve mogu. Ima to svoje izazove, na primer kada uveče spremam večeru, a one mi se kače oko nogu, jer nema drugog para nogu na koje bi se okačile. Na kraju dana meni je najvažniji onaj osećaj kada šta god da se dešava napolju, ti kada dođeš kući odahneš jer imaš svoj mir. Ono što je još pozitivno je da često moraš da uključiš decu u sve ako želiš nešto da uradiš i onda shvatiš koliko je to ustvari super.

Ono što je teška stvar u svemu tome, deca ipak pate, svi pate i ono što je važno je da prođete kroz tugu, da date sebi vremena da odbolujete. Sećam se jedno veče pričala sam sa Mašom o srećnom trenutku, tužnom trenutku, ljutom trenutku, trenutku zahvalnosti, ponosnom trenutku i otkrila da je zbog našeg rastanka Maša kako ona reče “pomalo” ljuta na mene.

Ono što ja smatram da je moja roditeljska uloga jeste da im pružim osećaj sigurnosti i lične vrednosti i da naučim svoju decu zahvalnosti. Kada znaš da si ok, onda možeš da živiš po svom, bez straha, a kada si zahvalan, onda život posmatraš iz pozitivnijeg ugla i koncentrišeš se na dobre stvari i to je divan dar, jer radost i zahvalnost idu ruku pod ruku, ja to nisam imala, dugo sam radila na tome.

Tamarishka1-10

Prvi prelomni trenutak u životu?

Kada nisam upisala FDU iz prve imala sam ozbiljnu krizu. Sećam se sedim tako u parku i plačem i prolazi deka i pita me: Zašto plačeš? Nije valjda zbog ljubavi? – na šta ja odgovaram da nije ljubav u pitanju već fakultet, na šta mi on kaže: Dete moje, čovek je nezamenljiv jedino na svojoj sahrani. Ja sam tada shvatila da je to super životni motiv, da živim svoj život neopterećeno, dok smo živi i zdravi sve drugo može da se popravi, ali da ne odustajem od svojih ciljeva. Do tada je moje normalno stanje i raspoloženje bilo da budem ljuta i nadrndana, nezadovoljna hejterka. Kad sam bila mala bila sam Kalimero “Nepravda, nepravda”. Od tog trenutka promenila sam svoju percepciju i počela da živim sa drugačijim vrednostima. Petnaest godina posle tog prijemnog, ja sam završila kameru na Dunav Filmu, radila kao fotograf, rodila se Maša, a ja sam upisala FDU.

Zbog čega te je privlačila fotografija, šta te je stavilo sa one strane objektiva?

Meni je na početku bilo skroz cool da zabeležim nešto što vidim, to mi je bio super način da se izrazim. Kada sam upisala srednju grafičku shvatila sam da fotografija nije zaustavljen trenutak, već prikaz ličnog razmišljanja i to mi je prijalo. Imala sam sreću da sam završila srednju grafičku školu kod čuvenog Dragoljuba Tošića i Miše Trninića, to me je dosta usmerilo i pružilo puno tehničkog znanja.

Tamarishka1-16

Ja ništa nisam tražila u fotografijama, za mene je to bio način na koji se izražavam i dan danas mi je to najlakši način da se izrazim. Fotografija je moj način komunikacije, ja izlazim sa nečim na kraj, komuniciram šta to meni znači, nemam konkretnu poruku koju želim da prenesem, imam samo želju da posmatrač oseti to sa čime se ja nosim kroz fotografiju. Kada sam bila trudna sa Mašom napravila sam izložbu sa razbijenim lutkama “Zabranjene igre”, to je bio moj način da se razračunam sa svim tim: Pazi pašćeš, pazi udarićeš se! Sa svim tim strahovima kojima mi napunimo decu.

Ja se trudim da svoju decu ne upozoravam, što mi ne polazi uvek za rukom. Umesto pazi pašćeš kažem im budi pažljiva. Ono što su mene deca naučila jeste da pažljivo koristim reči, jer su oni krajnje bukvalni. Tu mi je knjiga Četiri sporazuma Don Miguela Ruisa osvestila zašto je način izražavanja važan, zašto je bitno kako nešto kažemo, koju reč upotrebljavamo. To je knjiga koju svima od srca preporučujem. Ona je meni promenila život.

Naravno i dalje umem da se vozim na automatskom pilotu u određenim trenucima i zato ja baš volim što sam dobila decu, jer sa njima ne možeš da se voziš na automatskom pilotu, oni se odmah ljute. I to je ono što te pokrene da živiš ispunjeno i 100% prisutno.

 Taja je primetila da Umesto reči pomoć koristiš reč podrška?

Ja nikada nisam bila cool da tražim pomoć, uvek sam se u tim situacijama osećala jadno. Kada sam krenula na radionicu, Bepa je napisala jedan super tekst i to mi je sve razjasnilo. Sama definicija reči po-moć te stavlja u poziciju da uvek možeš i znaš manje od onog ko ti pomaže. Podrška podrazumeva da nekoga podržiš da nešto uradi sam.

I tu nekako dolazimo do čuvene rečenice Dete je otac čoveka, za koju Tamara kaže kako je skroz istinita, ali 3 žene dolaze do jedne još bolje definicije koja glasi Dete je keva čoveka.

Dotakli smo se teme druženja, i sama si spomenula da se ranije nisi toliko družila sa ženama?

Dok nisam rodila decu imala sam jednu drugaricu  Mariju, koja je moja najveća podrška i najveći saboter, jednu Jelenu i puno drugara. Kada sam dobila decu počela sam da se družim sa mamama i to mi baš prija, ta ženska energija. Majčinstvo nas povezuje sa drugim mamama, činjenica je da kada počneš da se družiš sa mamama ti biraš sebi slične.

Tamarishka1-6

Meni je bilo mnogo teško kada smo krenuli da izlazimo u parkić ovde u kraju, ta nepovezanost dece i roditelja meni je to tužno i to me je nekako opredelilo za masažu za bebe. Želela sam nešto da uradim da Srbija ne bude adaptirana na nasilje. Ja istinski verujem da kada su roditelji i deca dobro povezani, onda je sve u životu lakše. Sve situacije i sve krize u kojima mi nismo najbolje verzije sebe i njihovo razumevanje sve to nekako bude ok, to je kapital za ceo život. Tako je i sa bilo kojom drugom osobom u tvom životu, kada si dobro povezan osećaš da te ona razume i prihvata, ne moraš da pitaš ili da pričaš o tome. A kada nisi, onda ti bude teško, ne znaš šta ti je tačno, ali ne osećaš se ispunjeno. Zato mislim da roditelji i deca treba da budu dobro povezani. Šta je najbolji pokazatelj za to – ja nikada nisam kaznila svoju decu, intuitivno sam osećala da to nije dobar način. Maša mi je to potvrdila kad je rekla svojoj drugarici da mi nemamo kaznu, a na pitanje pa šta onda imamo ona je odgovorila da mi imamo rešavanje problema. Tada sam shvatila, kazna je suprotnost rešenju, kazna je suprotno od povezanosti, kazna je moć koju ti zloupotrebljavaš. Umem da dreknem i da izgubim strpljenje, ali to sam rešila tako što u kriznim situacijama ne govorim i ne radim ništa…pričam i radim kad prođe, jer nikada ništa pametno nisam rekla u tim situacijama.

Deca okidaju ono dete u nama i prosto nas nekada izlude. Oni nepogrešivo pritiskaju naše najosetljivije dugmiće. Dešavalo se kada legnemo uveče da spavamo njih dve kažu kako su gladne i često ustanemo i još jednom večeramo. Iz želje da nekako rešim tu situaciju uspostavili smo proglas sa kućnim pravilima gde između ostalog piše da ne jedemo posle 20h. I to je zvučalo i radilo super jedini problem je bio što sam ja bila ta koja je bila gladna posle 20h a one su bile sasvim ok sa novim pravilom. Sada znam kako poštovanje pravila može biti teško 🙂

Tamarishka1-7

Tako se desilo jedno veče kada su one zaspale, ja sam ustala i otišla da večeram, odjednom Maša se pojavljuje i vidi me i naljuti se na mene i tada sam shvatila da nema varanja, sve ono što smo se dogovorile mora da se poštuje.

I nema privilegovanih.

Ja istinski verujem da su naša deca nas izabrala sa razlogom, da bi ispunila svoj potencijal. Ja verujem da naše duše imaju svoje misije, nešto što samo mi možemo da uradimo, samo je fora u tome što mi moramo da je pronađemo. Ja kada sam se porodila sa Mašom, prvi pogled na njeno lice, pomislila sam: Ja ovaj lik oduvek znam. Sa Sofijom sam pomislila da je ona mene izabrala jer ću je ja podržati bez obzira, i tada sam se uplašila, jer je to za roditelja veliki izazov – kada treba da podržiš svoje dete bez obzira na sve.

Dotakli smo se priče o masaži beba, kako si krenula sa tim. Meni se čini da je upravo masaža za bebe donela jedan potpuno novi svet u tvoj život?

U tom trenutku nisam želela više da se bavim komercijalnom fotografijom, jer je izgubilo smisao. Na obuku za instruktore za masažu beba sam naletela “slučajno” dok sam tražila neki konkurs za izložbu, ali mi je dodir oduvek bio važan. Odmah sam se prijavila iako o tome uopšte nisam razmišljala. Pre obuke za IAIM instruktora ja sam moje ćerke masirala, one obe vole da se češkaju i maze i uživaju u tome. Ja mnogo volim dodir, zagrljaj, znaš onaj osećaj kada ti je mnogo teško pa te neko zagrli i možeš da se isplačeš i osetiš bezbedno, od toga nema boljeg leka. Masaža za bebe je moj način da svet bude bolje mesto za sve nas.

Tamarishka1-17

Do sada je oko 100 roditelja prošlo kroz moju obuku u Beogradu, u martu ću imati i prvu grupu u Novom Sadu. Na obuci mi pored masaže pričamo o izazovima roditeljstva, povezivanju, empatiji, plakanju beba, slušanju. Često na časove dođu i tate i napravi se zaista jedna posebna atmosfera poverenja i topline. Pored toga što želim da nauče da masiraju svoje bebe I da se sa njima duboko povežu, želim da budemo u toploj atmosferi razumevanja i saosećanja.

 Kako se Maša i Sofija slažu, da li se svađaju, kako to rešavate?

Kao sve sestre imaju bolje i lošije dane. Ja mislim da su roditelji odgovorni za to kako će se deca povezati. Kada uveče pričamo sada te priče imaju i drugu dimenziju, prvo priča Maša mi je slušamo, onda priča Sofija mi slušamo, onda ja. Nekada dođe do toga da se raspravljaju da jedna drugoj kažu da nije bilo tako i tu zapravo učimo da ne mora svima da bude isto to što smo proživele zajedno. Ja gledam da ih podržim da izgrade međusobni odnos pun ljubavi i poštovanja, ali se ne mešam u njihove svađe jer to znači da moram da zauzmem nečiju stranu.

Tamarishka1-18

Ja neću da budem sudija u njihovom odnosu, mogu da ih zagrlim da ih podržim da nađu konstruktivno rešenje i učim ih da nije bitno ko je kriv već šta možemo da učinimo da nam svima bude ok. Realno šta mene briga ko je kriv, šta ću ja sa tim, daj da vidimo šta možemo da uradimo. Svaki odnos je 50/50%.

U suštini one se dobro slažu, i ja mislim da što je roditelj opušteniji i što sa manje uzbuđenja priđemo tome, to se to brže reši. Meni je super što kad sa nekom od njih dve imam konflikt, druga je uvek na njenoj strani.

Dok pričamo Tamara nam sprema ručak i u trenutku pronalazi pečurku u obliku srca, tu skrećemo opet na fotografiju i njenu kolekciju fotografija sa srcima.

Tamarishka1-8

Voliš da kuvaš?

Zimi ne volim da kuvam, nekako nemam izbor namirnica kao u proleće i leto, ja volim pijacu i taj ritual kada idemo na organsku pijacu. Volim kad mi neko skuva, posebno kada to neko uradi sa ljubavlju. U Holandiji recimo imaš servis koji mami koja se tek porodila tokom 2 nedelje kuva i sprema tako da ona može da bude sa bebom. Kod nas vlada ta slika ili očekivanje da mama mora sve sama i da je tek tada dobra mama, a nema potrebe za tim. Meni se čini da ovde žene moraju da nauče da ugađaju sebi… I ja isto.

Ove zime sam se prvi put odvojila od devojčica, otišle su na zimovanje sa tatom. Meni je bilo teško i razmišljala sam da li sam normalna. Osetila sam se kao dete kome žvanjkaju na uvo, nemaš razloga da budeš tužna, sve je ok…I onda sam se prepustila svojim ”Iracionalnim”osećanjima i dobro se isplakala. Kada smo se čuli drugog, trećeg dana i kada sam pitala da li pitaju za mene ili me traže, kada mi je njihov tata potvrdio da me ne traže i da je sve u redu, pomislila  sam da sam uradila dobru stvar, da je naš odnos stabilan i da se one osećaju sigurno.

Tamarishka1-9

Nije lako za majku da uoči granicu gde treba da prestane simbioza, u jednom momentu ti moraš da pustiš svoje dete. Važno je da posle simbioze dođe separacija.Mame se vežu, deca rastu, a mame to teško ne prihvate i sve rade umesto njih.

Ja sam možda zbog toga dugo dojila decu jer nisam bila spremna da prekinem tu simbiozu. Ja sam prestala da dojim I kad su one bile spremne ali I kad sam ja bila spremna, i to je ono što takođe učim od svoje dece, da pustim. To je ono kad dobiješ decu pa isplaniraš dan, pa imaš neka očekivanja i to su zapravo situacije kada učiš da imaš strpljenja i da budeš fleksibilan jer ne zavisi sve samo od tebe. Kad se prepustiš stvari ispadu bolje nego što si zamišljala. Ja sam baš morala da naučim da pustim, posebno što sam nekada morala da pustim i kada nisam bila spremna.

Važno je da bez obzira na savete posmatraš svoju decu i pratiš vaš ritam.

Tamara, ko je danas keva, pored nas? 🙂

Keva je svaka ona koja može da razume prvo sebe i koja hoće i može, ok joj je da uspe i ne uspe. Keva je neko ko je spreman da uči od svoje dece, svako ko je otvoren sa toplinom. Keva je ona koja može dobro da sluša i da pusti svoju decu da budu samostalna, kao mame ptice što uče male ptičice da lete. Keva ne mora da bude mama, ne mora da ima decu, ali može da bude keva. Uz kevu ide brižnost, ona vodi računa o tuđim emocijama i potrebama.

Ja sam nekako bila keva i pre nego što sam dobila decu. Osećala sam da će uloga mame mene najviše da definiše, da izvuče najbolje iz mene. Da nisam postala mama uopšte ne bih počela pravilno da koristim reči i ne bi znala da kolika je meni moja mama podrška i da na nju mogu da se oslonim.

Tamarishka1-19

Za kraj, kada bi želela samo jednu stvar da me naučiš, da mi kažeš, šta bi to bilo?

Budi to što jesi, bez obzira na sve i živi ono čemu se tvoje srce raduje.

Može jedan selfi?

12894516_977055885698737_176334224_o

Tamaru možete na facebooku naći na njenoj stranici masaže za bebe, njene filmove i fotografije na tumbleru i instagramu.

A sada idite i zagrlite bližnjeg svog <3

Facebook komentari

Možda vam se dopadne

5 Komentara

  • Avatar
    Jasmina kaže: April 4, 2016 at 2:21 pm

    Tamara, Tamariška… Ona je neko ko je naišao u pravom momentu za mene, za nas. Neko ko mi je samim svojim postojanjem poručio da je ok sve što osećam i sve što jesam. Svaki razgovor, svaki susret s njom je inspiracija. Ovaj intervju me je napunio energijom za neko duže vreme i podsetio koliko mi nedostaje.
    Veliki zagrljaj za mama Tamarišku! Za kevu Tamarišku!

    Odgovori
    • Avatar
      Tamara kaže: April 5, 2016 at 10:14 am

      Jao Jasmina, rasplaka me <3 načisto. Hvala ti <3

      Odgovori
  • Avatar
    Omar Abu el Rub kaže: April 5, 2016 at 8:42 am

    Divan, divan tekst. Veliki lajk i za Tamaru, i za Sonju i za “Kevu” i za ćere i tu negde i za tatu, svako je dao svoj doprinos koliko je umeo i mogao 🙂

    Odgovori
  • Avatar
    Sanja kaže: April 5, 2016 at 6:49 pm

    Prekrasan intervju!

    Odgovori
  • Avatar
    Zozoni kaže: August 24, 2017 at 12:02 pm

    Predivan intervju! U Tamarinim rečima prepoznajem sva svoja razmišljanja – kako partnerska veza treba da izgleda, koliko su važni lični rast i razumevanje sebe da bismo razumeli i druge. Ja trenutno pokušavam da postanem mama putem vantelesne oplodnje sa donorom i volela bih da jednoga dana budem mama kao što je Tamara. To je odnos kakav ja želim da izgradim sa svojom decom i ona je prava inspiracija za mene baš u ovom trenutku!

    Odgovori
  • Leave a Reply to Tamara Odustani od komentara